THTR bilteni iz 2007

***

***

Bilten THTR-a br. 118, prosinac 2007

Nuklearni gangsteri!

Brutalni napad na južnoafrički nuklearni istraživački centar Pelindaba, gdje tvrtke BRD proizvode nuklearno gorivo za visokotemperaturni reaktor. Borba u kontrolnom centru
Tamo se uz pomoć njemačkih tvrtki NUKEM (Alzenau), Uhde (Dortmund), SGL Carbon (Wiesbaden, Meitingen), Essener tvornice visokotlačnih cijevi EHR (filijala Dortmund) i američke podružnice Meridium (Walldorf) u Pelindabi proizvodi nuklearno gorivo za modularni reaktor s šljunčanim slojem (PBMR), teško naoružani napad na kontrolni centar centra za nuklearna istraživanja dogodio se 8. studenog 2007. godine.

Četiri gangstera uletjela su ravno do instrument table nuklearnog objekta i hicima iz vatrenog oružja teško ozlijedila odgovornog upravitelja. U tom kontekstu tek se sada doznalo da se u lipnju 2007. dogodio i oružani napad u kojem je ubijen još jedan menadžer.

Spiegel Online izvijestio je o posljednjem napadu 11.: “Dvojica od četvorice naoružanih muškaraca pristupila su elektronički zaključanoj kontrolnoj sobi i jurišali prema nadzornoj ploči, izvještavaju novine 'Saturday Star'. Upucali su odgovornog upravitelja Antona Gerbera u prsa - i nedugo nakon toga nestali."

Prema službenoj vladinoj filozofiji, Pelindaba je jedno od najsigurnijih mjesta u Južnoafričkoj Republici, koju muče najteži i iznimno česti zločini. Kako su počinitelji uspjeli ući u centar za nuklearnu kontrolu, još nije sasvim jasno. Uostalom, ne samo da je trebalo prevladati razne kontrolne točke s videonadzorom, već i elektroničke ograde i sigurnosne sustave.
Južnoafričke novine "Pretoria News" izvijestile su da je zaposlenik tvornice čuo jak prasak u istočnom bloku te da su napadači mogli koristiti vatrogasne ljestve izvan zgrade kako bi pristupili prozoru, koji je potom na silu otvoren. Tijekom naknadne tučnjave u kontrolnom centru, odgovorni upravitelj je teško ozlijeđen od dva metka koji su jedva promašili srce i kralježnicu.

Međunarodna sramota
Napadači su nakon napada uspjeli pobjeći. Ali što su htjeli u centru za nuklearna istraživanja? "Die Welt" je izvijestio i pokušao 11. odgonetnuti cijelu stvar:

“Glasnogovornik policije potvrdio je da se traga za kriminalcima. Do sada nije bilo uhićenja. Incident se već dogodio u četvrtak. Motivi počinitelja koji su neotkriveni pobjegli ostali su nejasni.

Više od šest atomskih bombi izgrađeno je u Pelindabi tijekom razdoblja aparthejda, ali su deaktivirane prije demokratskog preokreta u Capeu. Prema službeno nepotvrđenim informacijama, uran za oružje još uvijek se nalazi na lokaciji tvornice pod međunarodnim nadzorom i koristi se u medicinske svrhe za proizvodnju izotopa. (...)
U prošlosti, rašireno nasilje u zemlji domaćinu Svjetskog nogometnog prvenstva 2010. nije se zaustavljalo na objektima s najvišom razinom sigurnosti kao što su veleposlanstva ili zračne luke."

Opći švicarski vojni časopis ASMZ napisao je 10.11. studenog. 2007: „Oporbeni političari kritizirali su incident kao ozbiljnu prijetnju sigurnosti zemlje. 'Ako bi Pelindaba pala u ruke terorista, mogla bi biti ugrožena sigurnost cijele zemlje', rekla je Dianne Kohler Barnard, zastupnica Demokratskog saveza.

Ova sramota dolazi u krajnje neprikladnom trenutku: Južna Afrika se trenutno sprema preuzeti predsjedanje Međunarodnom agencijom za atomsku energiju, koja bi trebala pripremiti konvenciju koja će osigurati visoku razinu međunarodne nuklearne sigurnosti i učinkovitu sigurnost od nuklearnih postrojenja. posljedica. Ne postaje grotesknije!

Južna Afrika: kriminalni nuklearni supermarket
Samo tri dana kasnije, nakon što se doznalo o aktualnom gangsterskom napadu na južnoafrički centar za nuklearna istraživanja u FRG-u, novinska agencija AP izvijestila je da je "otac pakistanske atomske bombe" naručen desetljećima, Abdul Quadeer Khan, aktivni nuklearni krijumčari Gotthard Lerch Nakon formalnog neuspjeha prethodnih procesa, još uvijek mora odgovarati Višem regionalnom sudu u Stuttgartu zbog navodne umiješanosti u razvoj libijskog programa nuklearnog oružja. Njegova glavna baza operacija za razvoj i izgradnju centrifuga za proizvodnju atomskih bombi bila je Južna Afrika. Planovi izgradnje došli su od Khana, koji ih je koristio kao zaposlenik njemačko-nizozemske grupe URENCO (Gronau / Almelo) ilegalno ukraden tamo 70-ih. 

AP je 14. studenog 11. izvijestio: “Dijelove centrifuge je dao proizvesti u Južnoj Africi. Teretni brod s komponentama zaustavljen je na putu za Libiju 2007. godine, isporuka je osujećena. Inženjer je za svoje usluge dobio oko 2003 milijuna maraka (oko 55 milijuna eura), rečeno je. Prema Uredu javnog tužitelja, iznos je uplaćen i za proizvodnju centrifuga."

Visokotemperaturni reaktor PBMR je razvijen u Južnoj Africi posebno za izvoz u zemlje u razvoju. Kao rezultat toga, sve više država dolazi u posjed urana, što uvelike povećava rizik od proliferacije. Južna Afrika nije bila samo središte međunarodnog nuklearnog krijumčarenja tijekom režima aparthejda, ona je i danas. Trenutni incidenti u Pelindabi i stvarna izgradnja nuklearnog oružja za masovno uništenje pokazuju da policija, sudovi i vlada posljednjih godina nisu uspjeli isušiti atomsku močvaru.

Izgradnjom PBMR-a, koji se ostvaruje uz pomoć njemačkih tvrtki NUKEM, Uhde, SGL Carbon, Essener High Pressure Röhrenwerk (EHR) i Meridium, sve su izgledniji budući nuklearni skandali, a moguće i nuklearni ratovi. - Tko je ovdje prava nuklearna banda?

Update:

Tjedan dana nakon najgoreg napada na nuklearno postrojenje u novijoj povijesti, otkrivaju se neki novi detalji. Južnoafričke sigurnosne vlasti očito su još uvijek u mraku.
Prema “The Timesu” od 14. studenog 2007., druga skupina napadača nalazila se u zapadnom dijelu objekta i pobjegla neotkrivena nakon razmjene vatre.

Prva skupina od četvorice naoružanih muškaraca zaplijenila je računalo, koje je potom ostavljeno na balkonu u blizini kontrolnog centra. Još nije poznato je li tvrdi disk uklonjen. Na južnoafričkim stranicama raznih novina stajalo je da su počinitelji sigurno bili izuzetno upoznati s nuklearnim postrojenjem. Samo jedan visoko specijalizirana grupa s unutarnjim znanjem stoga mogao isključiti alarmne sustave i prevladati sve prepreke. Počinitelji su očito točno znali gdje žele djelovati.
Južnoafrička izvješća u više navrata upućuju na atomske bombe koje su ovdje bile naoružane do 1993. i pitaju jesu li dvije napadačke skupine htjele spojiti i kombinirati dvije različite komponente (bombu i šifre za paljenje ili start) s iznimno destruktivnom namjerom. I koje su informacije i danas bile na ovom računalu. Zaista bi bila fatalna pogreška da su obje komponente postavljene tako blizu jedna drugoj i očito tako lako dostupne!

Ili su gangsteri htjeli ukrasti određeni materijal ili informacije? Podaci pohranjeni u računalu mogli bi biti korisni za međunarodni terorizam.

O daljnjim nedosljednostima raspravlja se u južnoafričkom tisku: Što je zaručnica teško ozlijeđenog glavnog nuklearnog inženjera Antona Gerbera radila u vrlo osjetljivom dijelu postrojenja u vrijeme napada? Koliko su ozbiljne Gerberove izjave prije napada da je očekivao da će se shvatiti "muke". Je li on išta znao?

Nakon napada otpušteni su šesteročlano zaštitarsko osoblje u ovom dijelu objekta, uključujući njihovog šefa. Oni i način na koji rade bit će predmet istrage. Je li bilo curenja informacija ili suučesnika?

Na snimkama nadzora tek su nejasno vidljiva lica napadača. Počiniteljima nema traga. - To je postala krajnje neugodna stvar za južnoafričku nuklearnu industriju i državu. Organizacija za zaštitu okoliša Earthlife Africa čak je citirana u New York Timesu sa svojom kritičkom izjavom. Može se radovati razvoju događaja.

Okružnica THTR sadrži članke o sljedećim tvrtkama:
Na NUKEM-u: broj 101 (2005), 107 (2006) i 110 (2007).
O Uhdeu: br. 100 (2005), 101 (2005), 111 (2007)
O Essener visokotlačnim cjevovodima (EHR): br. 110 (2007), 111 (2007), 112 (2007)
U vezi SGL Carbon: br. 102 (2005.), br. 117 (2007.)
Na meridiju: br. 116 (2007.)
O URENCO-u i Khanu: br. 95 (2004), br. 99 (2005), br. 101 (2005), br. 104 (2006), br. 111 (2007)

Dok je u Nizozemskoj mreža “oca pakistanske atomske bombe”, Abdula Quadeer Khana, postala predmetom široke društvene rasprave, u SRN-u postoje samo sporadični i izolirani izvještaji u odabranim novinama. I to unatoč činjenici da su Nijemci i Švicarci koji žive u Južnoj Africi glavni krivci.
 
Kada je Libija 2003. počela surađivati ​​s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju, razotkrivene su beskrupulozne makinacije: već krajem 90-ih njemački inženjer Gotthard Lerch pripremio isporuku centrifugalnog sustava za obogaćivanje urana za oružje. Gerhard Wisser iz Züricha preuzeo je proizvodnju komponenti i dao ih izgraditi u tvornici u Južnoj Africi. U nastavku su prikazane pojedine faze skandala, iako se kraj ne nazire.

Novinar Wolfgang Frey napisao je u "Liechtensteiner Wirtschaftswochenzeitung" 28. srpnja 2007.:

“Dok istrage o međunarodnoj nuklearnoj mafiji ne napreduju dobro u Švicarskoj i Njemačkoj, suđenje u Južnoj Africi obećava da će biti razjašnjeno. Dvije uključene osobe već su se tamo raspakirale.
Gerhard Wisser SMS svom partneru Johanu Meyeru bio je jasan: "Ptica se mora uništiti, perje i sve." Nedugo prije, tajni libijski program atomske bombe razotkriven je obavještajnom operacijom CIA-e i Wisser je očito bio s pravom zabrinut da će dobavljači atomske tehnologije uskoro biti napadnuti. U tvornici Meyerove tvrtke u Vanderbijltparku u Južnoj Africi bilo je barem nekoliko kontejnera s dijelovima za proizvodnju libijskih bombi. Wisser je pojasnio ozbiljnost situacije u još jednom SMS-u Meyeru: "Nahranili su nas psima. (...)
U međuvremenu, međutim, ured javnog tužitelja pokušao je taj proces učiniti tajnim, očito kako bi spriječio da detalji o vlastitom tajnom programu nuklearnog oružja iz vremena apartheida dođu u javnost. Jer neki od uključenih su također bili uključeni u ovo - već kao dobavljači."

Nakon što je prvi proces krijumčarenja atoma u Mannheinu propao 2006., proces je ove godine ponovno otvoren u Južnoj Africi. S iznenađujućim rezultatima. Zanimljivo je da je pravosuđe pokušalo djelomično provesti postupak in camera.

Ralf E. Krüger izvijestio je sljedeće za "Der Tagesspiegel" 4. rujna 9.:

“U Južnoj Africi danas su na sudu bili optuženi za krijumčarenje nuklearne tehnologije za Libiju. 68-godišnji Nijemac (Gerhard Wisser, ispovjedio se urednički tim RB-a. Navodi se da je posredovao u komponenti za libijski program nuklearnog oružja.
Gotovo godinu dana nakon završetka prvog suđenja u svijetu o navodnom krijumčarenju nuklearne tehnologije za Libiju - u Mannheimu - prasak je uslijedio u nastavku suđenja na Capeu. U zamjenu za blagu kaznu, optuženi njemački poduzetnik ne samo da je priznao, već se i obvezao na punu suradnju s njemačkim i južnoafričkim vlastima. Time se povećava vjerojatnost da će se ponoviti proces protiv još jednog njemačkog menadžera, koji je propao u Mannheimu 2006. godine. Zato što ga je njegov bivši poslovni partner u dalekoj Pretoriji optužio da je pomogao i Libiji i Pakistanu da postignu nuklearnu tehnologiju sa stanovnikom Šri Lanke u Dubaiju."
Prema AFP-u od 4. rujna 9., Wisser je osuđen na 2007 godina uvjetno i tri godine kućnog pritvora. “Prema informacijama, pravosuđe će naplatiti i protuvrijednost od 18 eura u gotovini i inozemnoj imovini većoj od 600.000 milijuna eura. Osuđenik se obvezao podržati vlasti Južne Afrike i drugih zemalja u njihovim istragama protiv drugih članova krijumčarskog lanca."

Julia Raabe je 13. rujna 9. u "Der Standardu" napisala o napretku istrage i o nevjerojatnim dimenzijama koje su predstavljale "najveću prijetnju Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja":
S novim istragama i kaznenim progonom osumnjičenih, Južna Afrika želi potaknuti konačni slom lanca krijumčarenja nuklearne tehnologije. Dijelovi mreže oko pakistanskog nuklearnog znanstvenika Abdula Qadeera Khana, koji je otkriven 2003., još uvijek bi mogli biti aktivni, upozorio je južnoafrički predstavnik u Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA), Abdul Minty, na marginama sastanka Upravnog odbora IAEA-e u Beču ovog tjedna. "Ilegalna mreža vjerojatno je najveća prijetnja Ugovoru o neširenju oružja."

Godinama je krijumčarski lanac prodavao nuklearnu tehnologiju izvan međunarodne kontrole državama poput Libije, Irana i Sjeverne Koreje. Puni opseg tajnih poslova još je do danas nepoznat; mreža je djelovala u više od 30 zemalja. Raznesena je kada je Libija uhvaćena na djelu u isporuci nuklearne tehnologije i ništa se nije moglo poreći. (...) Čini se da se malo zna o trenutnim aktivnostima lanca. "Nema dokaza o aktivnostima Khanove mreže", rekao je nuklearni stručnjak Mark Fitzpatrick s Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS) u Londonu za standard. "Ljudi za koje se zna da su bili umiješani su bez posla." Međutim, još uvijek postoje nepoznati dobavljači koji se sada ne pojavljuju i koji bi mogli ponovno postati aktivni u budućnosti."

Iako postaje jasno da nisu svi uključeni kriminalci i dobavljači uhvaćeni te da su čak uključeni u nove nuklearne aktivnosti, neki od uhvaćenih počinitelja pokušavaju se osloboditi. O tome je izvijestio “Neue Züricher Zeitung” 15. listopada 10. Švicarski inženjer koji je uhićen od listopada 2007. godine pod sumnjom za ilegalno krijumčarenje nuklearne energije Urs Tinner mora ipak ostati u pritvoru; zahtjev za puštanje iz zatvora odbijen.
Dana 14. studenog 2007. PR-Inside je izvijestio da je Gotthard Lerch morao ponovno odgovarati pred Višim regionalnim sudom u Stuttgartu nakon neuspjeha suđenja u Mannheimu. Očekuje se da će Tinnerovo suđenje započeti 5. veljače 2008. u Pretoriji u Južnoj Africi. Slijedi nastavak.

O Khanovom nuklearnom supermarketu i kakve veze s njim imaju FRG, njemačke tvrtke, Južna Afrika, Pakistan, Iran i Libija, pogledajte i sljedeće članke u okružnici THTR:
Br. 111 (2007): Khanovo atomsko krijumčarenje i tvrtke NRW
Br. 104 (2006): Gdje je Khan naučio voljeti bombu
Br. 99 (2005): Uranske centrifuge su skoro gotove u Južnoj Africi
Broj 98 (2005): Khan je opskrbio Iran
br. 95 (2004): Atomski trokut: Njemačka, Južna Afrika, Pakistan (Članak koji se mnogo citira)

Nakon nesreće tijekom ranžirnih radova na željezničkoj stanici Hammer, sve se više postavlja pitanje sigurnosti stanovništva Hammer. Pogotovo kada se opasne robe s uran heksafluoridom (UF-6) prevoze u postrojenje za obogaćivanje urana u Gronauu preko Hamma.

Vrlo opasni vagoni obično su ostavljani bez nadzora u ranžirnom kolodvoru Hammer između 23 sata i 5 sati ujutro. Točno u isto vrijeme u 0.20 sati 6. studenog 11. nesreća se dogodila na istom mjestu: vagoni su iskakali iz kolosijeka, presječeni kablovi, prevrnute kutije, skretnica, tračnica i nadzemni vod oštećeni.

Što bi se dogodilo da je vagon koji je iskočio iz tračnica udario u kontejner UF-6 koji je tu bio parkiran mnogo sati?

Vatrogasna brigada i grad Hamm uopće ne bi znali da će tako opasan transport proći kroz Hamm! Stoga bi, prema mišljenju građanske inicijative za zaštitu okoliša, grad Hamm trebao ubuduće inzistirati da ih operater postrojenja za obogaćivanje urana u Gronauu obavijesti o opasnim transportima, kako bi hitne službe Hammer bile upozorene i mogle poduzeti određene mjere opreza.

Nakon dva upita Građanske inicijative za zaštitu okoliša u Hammu i Poslaničke skupine Zeleni te nekoliko prosvjeda, gradska uprava Hamma konačno je odgovorila detaljnim priopćenjem (0809/07) o transportu vrlo opasnog uran-heksafluorida kroz Hamm.

Naš kolega Gerhard Piper iz Berlinskog informacijskog centra za transatlantsku sigurnost (BITS) kritički je analizirao ovu izjavu i – ukratko – došao do sljedećih rezultata (detaljno su dokumentirani u dodatku):

1. Prema službenim informacijama gradske uprave Hamma, vatrogasna postrojba Hammer nema izviđačko vozilo koje bi čak moglo otkriti kontaminaciju vrlo opasnim uranovim heksafluoridom.

2.  S obzirom na vrlo ograničen i djelomično zastarjeli potencijal (hitna vozila iz 1977. i 1982.), neshvatljiva je izjava gradske uprave da je cjelokupno upravljanje hitnim situacijama grada Hamma "opremljeno ili opremljeno prema trenutnom stanju tehnike".
 
3. Odluku građanske inicijative da je mjesto vatrogasne postrojbe na adresi Rathenaustraße 16 samo nekoliko metara od mjesta parkiranih vagona s uran heksafluoridom uprava nije mogla poništiti. Raspodjela različitih podzadataka za prevenciju opasnosti na različite lokacije ne odnosi se na NBC obranu!

4. U slučaju kvara njihovog uređaja u Rathenaustraße zbog nesreće, vatrogasna brigada Hammer mogla je promatrati katastrofu samo sa sigurne udaljenosti.

5. Radijusi od 50 do 100 metara za opasna i ograđena područja koje je odredila gradska uprava Hamma samo su taktičke preporuke prema propisu vatrogasne službe 500, koje se moraju prilagođavati i proširivati ​​ovisno o situaciji, posebno vodeći računa o uvjetima vjetra. Oblak zagađivača koji sadrži uran heksafluorid može se proširiti nekoliko kilometara!

6. Službama za hitne slučajeve trebalo bi previše vremena da se pripreme prije nego što se zbog putovanja otvori spremnik uranij-heksafluorida, stavljajući posebnu osobnu opremu i postavljajući potrebne šatore za dekontaminaciju.

7. Nekoliko postojećih ABC vozila trebalo je premjestiti iz Rathenaustraße, što ne bi trebao predstavljati nepremostivi financijski problem.

8. Vježbu sa simuliranom nesrećom UF-6 koju je predložila gradska uprava treba pozdraviti. Zainteresirana javnost treba biti primljena kao gledatelj.

Započetim proširenjem pogona za obogaćivanje urana u vestfalskom gradu Gronau za proizvodnju goriva za preko 30 nuklearnih elektrana, transport uran heksafluorida će se višestruko povećati. Ovo stanje je suprotno od izlaza! U konačnici, samo gašenje svih nuklearnih postrojenja može smanjiti potencijalnu opasnost za stanovništvo.

Ovaj je članak tiskan samo neznatno skraćeno kao pismo uredniku u WA 14. studenog 2007. i također objavljen u broju 185 "anti atom aktuell" (www.anti-atom-aktuell.de).

***

vrh stranice

***

***

vrh stranice

***