Bilten THTR-a br. 113, svibanj 2007

19 stranica može se pročitati o nuklearnoj energiji u Kini u "atw" (atomska ekonomija), tijelo i želudac za entuzijastične nuklearne fetišiste. To je također mali hommage Wang Dazongu, koji je početkom 80-ih u svijetlo ukrašenim hodočasničkim mjestima Jülicha i Aachena željno apsorbirao čistu doktrinu o apsolutno sigurnim visokotemperaturnim reaktorima (HTR) i prenio je u ogromna zemlja iza velikog zida, do Kine. Ovdje je postao predsjednik pekinškog sveučilišta Tsinghua 90-ih i odmah izgradio vlastiti HTR testni reaktor kako bi uveo početak nove HTR ere na ovom kontinentu. Kurs je postavljen.
Prošle godine donesen je “Srednjoročni i dugoročni plan razvoja nuklearne energije 2005.-2020.”. Između ostalog, predviđa daljnji razvoj takozvanih naprednih koncepata reaktora. To uključuje HTR. To je jedan od 16 ključnih projekata s najvišim prioritetom. Nakon što eksperimentalni reaktor u blizini Pekinga radi od 2000. godine, na poluotoku Shandong će se graditi HTR od 195 MW. Staro njemačko kolonijalno područje bilo je do 1914. - kakav smislen nagovještaj!
Prema kineskim informacijama, gradnja bi trebala početi 2009. godine, a puštanje u pogon 2013. godine. Pomalo pretjerano revni berlinski inženjeri (2) iz tvrtke TETRA ENERGIE GmbH (Allee der Kosmonauten 28) datiraju prognoze u atw prije tri godine. Očito, stvari ne mogu ići dovoljno brzo za njih. Oni otvoreno priznaju: “Kina je počela razvijati nuklearnu industriju u ranoj fazi, ali u početku posebno u vojne svrhe” (str. 775). Veza u proizvodnji nuklearnih gorivnih elemenata je očita: „Tvornica nuklearnog goriva Yibin (Objekt 812) jedna je od 500 najvećih tvrtki u Kini, u kojoj se kombiniraju istraživanje, razvoj, proizvodnja i prodaja (uključujući izvoz). U početku je postrojenje bilo dio programa nuklearnog oružja; bilo je usmjereno na proizvodnju i preradu plutonija, proizvodnju Pu gorivnih elemenata i proizvodnju tricija i litija-6” (str. 780).
I u tom kontekstu autori atw govore o sfernim gorivnim elementima visokotemperaturnog reaktora: “Proizvodni pogon za HTR gorivo izgrađen je u blizini Pekinga i pušten u rad 1997. godine. Kapacitet im je 0,5 kg urana dnevno (odgovara cca. 100 grafitnih kuglica dnevno). U to se vrijeme to smatralo dovoljnim za pilot reaktor HTR (10 MWth)” (str. 780). Operater novog HTR-a na poluotoku Shandong bit će Kineska nacionalna nuklearna korporacija (CNNC). CNNC je državno, državno holding društvo pod izravnom kontrolom vlade, s predsjednikom i potpredsjednikom koje imenuje predsjednik Državnog vijeća. Formiranjem CNNC-a postignuta je integracija vojne proizvodnje s civilnom uporabom nuklearne tehnologije” (str. 782). Uljepšana parafraza činjenice da se atomska snaga i proizvodnja atomske bombe ne mogu odvojiti.
Već 1986. potpisani su ugovori o opskrbi s Framatomeom (Francuska) za isporuku druge nuklearne elektrane u Kini u blizini Hong Konga. Sveobuhvatni sporazum o prijenosu tehnologije ratificiran je s Framatomeom 1992. godine. Dakle, ova grupa je dobro pozicionirana na kineskom nuklearnom tržištu. Zajedno sa Siemensom kao dijelom današnje AREVA Grupe (3) istražuje daljnji razvoj HTR linije diljem EU. Dobar posao će sigurno biti na putu ovamo u budućnosti. Slično rudnicima ugljena u Kini prije 1914. pod njemačkim carskim protektoratom. Na istom mjestu, samo 100 godina kasnije.

Horst cvijet

Wang Dazong), predsjednik Sveučilišta Tsinghua, i bavarski premijer Stoiber potpisali su sporazum o istraživačkoj suradnji između Sveučilišta Qingdao u provinciji Shandong (lokacija novog THTR-a!) i Sveučilišta u Pekingu s Tehničkim sveučilištem u Münchenu. Istraživačka nuklearna elektrana u Garchingu također je dio ovog sporazuma o suradnji.

Napomene:
1. Zuoyi Zhang i Yuliang Sun s INET-a (Tsinghua University) u “atw” 12/2006, str.792
2. Jürgen Kraemer i Horst Bauer u "atw" 12/2006 "Upotreba nuklearne energije u Kini"
3. Za AREVA vidi Okružnice THTR-a br. 94 i Ne. 96

"Arijsku" atomsku bombu

“Čini se da se san velikonjemačkih nacista ostvaruje. 'Njemačko-arijski znanstvenici' konačno će postići ono što im je 'Providnost' uskratila slomom 1000 godina starog Reicha 8. svibnja 1945.: izgradnju arijske atomske bombe. Ovaj san njemačkih starih i neonacista i njihovih dugogodišnjih 'prijatelja' u poznatim poslovnim poduzećima imat će samo jednu manu. Atomska bomba se gradi u inozemstvu, u Argentini, Brazilu ili Južnoj Africi, i stoga još nije izravno pod kontrolom samih velikih Nijemaca." (8)
No, gore spomenuti bivši nacist Ronald Richter pronašao je mali lijek. U Barilocheu, u podnožju Anda i blizu čileanske granice, osnovao je argentinski centar za nuklearna istraživanja. Bariloche je njemačka kolonija u Argentini par excellence, točka nestajanja mnogih nacista. Ovdje su zajedno s šefovima atomskog centra sanjali o budućoj plutonijevoj i vodikovoj bombi. Bariloche s brojnim njemačkim školama i udrugama bit će riječi na kraju članka.
Zašto su nacisti bili toliko zainteresirani za nuklearnu tehnologiju? Robert Jungk citira židovskog fizičara Grünbauma u svojoj knjizi “Atomsko stanje”: “Sigurno ste u ranoj fazi rekli sebi da se ovdje pojavljuje ključna industrija koja će jednog dana nadmašiti sve ostale po moći i utjecaju.” (9) Tako nešto magično privlači naciste, vojsku i velike njemačke korporacije.
“Ova tehnologija - u Njemačkoj njezino podrijetlo povezano je s vojnim namjerama fašizma - nakon kasnijeg 'prelaska' s vojne na takozvanu 'miroljubivu' uporabu za političku provedbu i praćenje, bila je autoritarna, ako ne i nužno fašističke strukture. (...) Isprepleteni administrativni aparati tipični za nuklearnu politiku i njihove teško razumljive strukture i učinci odlučivanja čak uvelike izmiču tradicionalnim tijelima odlučivanja - poput parlamenta i stranaka - i koncentriraju se prije svega na uski krug uključenih interesa." (10)
U 50-ima Adenauerova vlada prihvatila je dvosmislenu zapadnonjemačku obvezu da neće proizvoditi nuklearno oružje "na vlastitom tlu" (!). “Ova deklaracija pravno ne sprječava SRJ da proizvodi nuklearno oružje na stranom teritoriju – npr. B. u Južnoj Africi, Brazilu ili Argentini. (...) SRJ je djelovala kao savjetnik u svim fazama argentinskog nuklearnog programa i ujedno je imala koristi od samih rezultata. Već 1961. nabavila je 5 t urana iz Argentine."(11)
Bilo je praktički njemačka specijalnost sklapati nuklearne poslove s diktaturama.

Godine 1974. reaktor s prirodnim uranom Atucha I počeo je raditi u blizini glavnog grada Buenos Airesa. Siemens je tiho razvio ovu vrstu reaktora kako Argentina ne bi ovisila o opskrbi gorivom iz Sjedinjenih Država. Posebno eksplozivno: reaktori s teškom vodom proizvode posebno veliku količinu plutonija, koji se može koristiti u vojne svrhe.
U financiranju je pomogla i FRG: "Savezna vlada je dala sve od sebe da pomogne u zaključku, uključujući zajam od 100 milijuna DM po posebno povoljnim uvjetima i još jedan zajam od Kreditne korporacije za obnovu." (12)

Sada smo konačno došli do reaktora koji bi, uz pomoć EHR-a, trebao biti dovršen u Dortmundu nakon 12 godina zastoja. Godine 1979. Kraftwerk Union (KWU) i kanadska tvrtka AECL suočili su se kao konkurenti za izgradnju planiranog reaktora s prirodnim uranom od 745 MW. Iako je njemačka ponuda KWU bila skuplja za 400 milijuna dolara, vojna vlada ju je prihvatila. Zašto?
KWU je ponudio argentinskoj vladi široki sporazum o suradnji u kojem je posebno eksplozivan dio koji se odnosi na atomsku bombu trebala isporučiti vrlo specifična dortmundska tvrtka: „Izgradnja sustava teške vode trebala bi se naručiti od podružnice Hoechsta UHDE iz Dortmunda. " (13)
Američka vlada postala je svjesna nadolazećeg dogovora i počela je pažljivo slušati. Ozbiljne diplomatske zavrzlame su se nazirale jer je SRJ omogućila izgradnju argentinske atomske bombe isporukom postrojenja za proizvodnju teške vode. Osim toga, kanadski pristanišni radnici i pokret solidarnosti koji je kritičan prema diktaturi spriječili su pravovremenu isporuku tereta teške vode u Argentinu.
Njemački KWU nije bio na gubitku u potrazi za izlazom. Sustav teške vode brzo je nestao iz nacrta ugovora. KWU je opskrbljivao samo nuklearnu elektranu - a švicarska tvrtka Sulzer kontroverzni sustav teške vode. SRG bi mogao oprati ruke u nevinosti. Godine 1980. 1500 ljudi demonstriralo je ispred zgrade tvrtke Sulzer u Winterthuru protiv pomoći proizvodnji atomske bombe.
SRJ je pomogla vojsci u još jednoj važnoj točki: „Odobrenjem zajma od 1,1 milijardu DM prvo su stvoreni financijski okvirni uvjeti.“ (14) I sve je lijepo osigurano državnim Hermesovim jamstvima.
Budući da se u isto vrijeme gradilo postrojenje za preradu Ezeiza, Argentina je bila na putu stvaranja autonomnog ciklusa nuklearnog goriva. To je predstavljalo veliki rizik: nuklearni program je od početka bio u rukama vojske, koja je željela kreirati vlastitu politiku i nije željela da drugi razgovaraju o njihovoj politici. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Argentina je čak dala utočište talijanskim fašističkim ubojicama (70).

Zbog brzog gospodarskog propadanja Argentine i povezanih financijskih uskih grla, niti Atucha 2 nije mogao biti dovršen, niti realizirana ponovna obrada. Godine 1997. odlučeno je o privatizaciji Atucha 2, ali nije provedena (16). Tek početkom 2006. atomski se vrtuljak ponovno počeo kretati, kako je izvijestio Argentinisches Tageblatt: “Nakon tjedan dana pregovora u sjedištu Siemensa, E. Messi, predsjednik Nucleolectrica Argentina (NASA), i L. Antunez, Generalni direktor operatora nuklearne elektrane, došao je do zaključka da se ne može očekivati ​​suradnja Framatom grupe za završetak Atucha II” (17). No, nekoliko mjeseci kasnije, ministar planiranja De Vido najavio je početni uspjeh. “Iz 'pragmatičnih i strateških razloga', 'cijeli znanstveni, tehnološki i industrijski spektar će se ponovno aktivirati' - uključujući obogaćivanje urana” (18).
Očekuje se da će Atucha 2 biti dovršen do 2010. godine, što će koštati 600 milijuna dolara. Ukupno će se 3,5 milijardi dolara uliti u nuklearni program (19). Za daljnji razvoj Atucha 2 navodno je zadužena kanadska tvrtka AECL, inferiorni konkurent KWU-a iz 1979. godine. Nije ni čudo, jer čak i zagovornici nuklearnih elektrana kritiziraju zastarjelu tehnologiju Atucha 2 i izgovaraju se za njezinu prenamjenu u plinsku i parnu elektranu.
Argentina ni danas ne želi zaostati za Brazilom. Veliki susjed počeo je graditi tvornicu za obogaćivanje urana još 2006. godine, čime je vojna opcija ostala otvorena. Dakle, glupa stara igra počinje iznova. Pitanje je, naravno, može li Argentina dugoročno financijski izdržati. Ali zemlje poput Venezuele, Perua i drugih već su na strunjači i žele imati nuklearnu tehnologiju iz Argentine. Pogotovo s Venezuelom kao velikom naftnom zemljom, sve je previše očito: cilj nije riješiti energetski problem, već raditi na atomskoj bombi zajedno s novim, antisemitskim saveznikom Iranom. “Ljeva” i desna vojska ne razlikuju se previše u nastojanju da se po potrebi pribjegnu ekstremnim sredstvima.

„Oh, dobar dan, gospođo Kappler, jeste li dobili sve?“ – Kappler? Je li to bila supruga masovnog ubojice Kapplera, koji je dao pobiti tisuće Židova u Italiji? A supruga ga je kasnije tajno u velikom koferu prokrijumčarila iz talijanske zatvorske bolnice i dovela u Njemačku, gdje je bio neometan? - "Je li to stvarno bila žena masovnog ubojice Kapplera?", upitao sam znatiželjno. Franz mi je neprijazno siktao: “Što opet misliš!” (20) - Da, prodao sam organsko povrće toj gospođi Kappler tijekom svog poljoprivrednog staža i počeo sam se prodavati i zaposleniku njenog supruga, SS-ovcu Erichu Priebkeu zainteresiran. U ožujku 1944. bio je odgovoran za masakr u Ardeatinskim špiljama u blizini Rima u Italiji i sam je sudjelovao u ubojstvu. Ubijeno je 335 ljudi, od čega 75 Židova.
Pa sam slušao kad sam u tjedniku “Freitag” 1994. pročitao: “Brzo ću dobiti šunke od nacista. U Barilocheu u Argentini gotovo svi su znali prošlost SS-ovca Ericha Priebkea ”(21). U klimatskom lječilištu - "Kuće kao u Oberammergauu" piše Spiegel 1995. (22) - i nuklearnom centru, masovni ubojica ubrzo je od mesara prešao u predsjednika "Njemačko-argentinske kulturne udruge". I ovdje je heroj njemačkog nacionalsocijalističkog ratnog zrakoplovstva, pukovnik Rudel, uživao u svojoj strasti za skijanjem, a koncentracijski logorski liječnik Mengele ostao je ovdje prije nego što se preselio u Brazil.
Inače, antisemitizam je bio ili je prilično raširen u Argentini. Nije ni čudo, s ovim pridošlicama, moglo bi se pomisliti. 1992. dogodio se bombaški napad na izraelsko veleposlanstvo (29 mrtvih, 300 ozlijeđenih), a 1994. napad na židovsku zajednicu u Buenos Airesu. Ovo je bio najmasovniji čin nasilja nad Židovima izvan Države Izrael, s 86 mrtvih i 300 ozlijeđenih.
Tek nakon što je američka televizijska ekipa "otkrila" Priebkea u Barilocheu, Argentina ga je 1996. izručila Italiji, SRJ nije bila zainteresirana. Lanac pravosudnih lomova, blagih presuda, revizija i zaštite njemačkih i talijanskih fašista za jednog od svojih ispunio bi cijelu knjigu. Uzbuđenje javnosti bilo je i još uvijek je golemo, jer su mnogi ljudi u Italiji još uvijek vrlo svjesni zločina fašista. Sa svakim njegovim zahtjevom za oslobađanje od pritvora ili za pretvaranje pritvora u kućni pritvor u samostanu, ponovno se pojavljuje priča o sada vrlo starom i još uvijek bezrazložno provokativnom Priebkeu.
Zašto je Priebke mogao neometano živjeti u Barilocheu 47 godina, iako su njemačke vlasti znale gdje se nalazi i često je posjećivao SRJ? Odgovor nas vodi do središnjeg ureda u Dortmundu za procesuiranje nacističkih zločina i do glavnog federalnog tužitelja Hermana Weissinga, koji je odgovoran za ovo područje. “Westfälische Anzeiger” je 1996. izvijestio: “Weissing je priznao da tužitelji nisu učinili ništa da pronađu Priebkea kada su ga prvi put istraživali od 1963. do 1971. – 'eklatantna pogreška koja se nije smjela dogoditi'. U to vrijeme Priebke je živio pod svojim pravim imenom u Argentini i od 1952. godine putovnicu je stalno obnavljao u njemačkom veleposlanstvu" (23)
I postaje još gore. Westfälische Anzeiger je naslovio: "Bivši članovi NSDAP-a istraživali su nacističke radnje" - ne (!), Novina je trebala bolje dodati. Nevjerojatno je da je bivšim nacističkim odvjetnicima povjerena istraga i “progon” svojih istomišljenika u središnjem uredu u Dortmundu. “Iz ove skupine ljudi osam čelnika vlasti bili su članovi NSDAP-a ili s njim povezanih organizacija” (24).
Pojedinačni elementi čarobnog trokuta “fašisti, atomske bombe i zločini” bili su vrlo usko povezani jedni s drugima i u mnogim slučajevima međusobno određivali. Prošlost zapravo nije prošlost, ali nastavlja djelovati i danas. Pojedina mjesta zločina su isprepletena. Spojne linije koje su do sada bile zanemarene postaju vidljive, neka od tih mjesta su nam na pragu i imaju puno veze sa nama samima.

Horst cvijet

Napomene:
8. “Posegnuti za bombom. Njemačko-argentinski nuklearni biznis". Urednik: Istraživačko-dokumentacijski centar Čile - Latinska Amerika (FDCL), 1981., str. 9
9. Robert Jungk, “The Atomic State”, 1977., 128
10. Vidi pod 6 .: stranica 41
11. Vidi pod 8, stranice 12 i 16
12. Vidi pod 8, stranica 20
13. Vidi pod 8, stranica 22
14. Vidi pod 8, stranica 23
15. Vidi pod 8, stranica 60
16. Ricardo Gamboa Valenzuela: “Utjecaj politike na ekonomske reforme”, 2003., str. 210.
17. Argentinisches Tageblatt, 4. ožujka 3
18. TAZ, 26. kolovoza 8
19. Nova Njemačka, 25. i 30. kolovoza 8
20. Horst Blume: "14 scena o vrtlarima i ubojicama" u "Ökolinxu" br. 14, 1994.
Petak, 21. srpnja 1. godine
22. Der Spiegel, 39/1995, strana 98
23. Westfälischer Anzeiger, 23. kolovoza 8
24. Westfälischer Anzeiger, 27. kolovoza 8

Uran se transportuje kroz Hamm vrh stranice

“Grad Hamm nije odgovoran za ovaj zadatak, već savezna vlada ili države”, napisala je gradska uprava Hamma i odbila odgovoriti na naša pitanja o transportu uran heksafluorida u Gronau (vidi zadnji broj). Hitne službe Hammer prve stižu na moguće mjesto katastrofe, ali Hamm nije odgovoran. - Kako je to prihvaćeno u medijima?
Dakle: „Informacija odbijena. Administracija se ponaša 'tipično za Hamma'” (Wochenblatt od 11. travnja 4.). “Ovo je loš certifikat. Je li Hamm spreman za radijacijsku nesreću? ”(Westfälischer Anzeiger od 2007. travnja 5.). “Prebacivanje odgovornosti, odbijanje davanja informacija” (nedjeljna panorama 4. travnja 2007.). “Građanska inicijativa razočarana. Gradovi u blizini kao što su Münster, Lünen i Dortmund odgovorili bi na pitanja u smislu sadržaja.” (Radio Lippewelle, 1. ožujka 4.). Možda će Lordu gradonačelniku ipak biti ugodno nakon ovog briljantnog medijskog sloma?
Odmah dobiva priliku: 24. travnja 4. vijećnička skupina Bündnis 2007 / Die Grünen formulirala je zastupničko pitanje na tu temu i također kritizirala ponašanje uprave: „Da je stvar protumačena 'dobronamjerno', uprava grada Hamma bi to prepoznao. Cilj traženih informacija je pružiti bolje informacije za stanovnike ruta opasnih tvari – ovdje posebno o željezničkom prijevozu s uran heksafluoridom – i žaliti se na prethodni, manje transparentan postupak.” Započinje drugi dio prezentacije.